Nakon uvodne rijeci organizatora, skupu se obratio dr Izet Ibreljic, profesor na EF u Tuzli, koji je u kracim crtama dao historijski osvrt na pojam i razvoj kamate.
Teorijsko nasljede u oblasti kamate vuce korijene još iz vremena Sumerske države oko 3000 g. p.n.e. Ekonomski historicari smatraju da je beskamatno razdoblje u ljudskoj historiji samo jedna poželjna idealisticka konstrukcija koja je rijetko postojala u historijskoj stvarnosti. U prakticnom životu kamata se najcešce definiše kao naknada za upotrebu novca u odredenom vremenskom periodu, odnosno kamata je cijena upotrebe kapitala u jedinici vremena. Razvoj teorije kamate je posebno intenzivan u drugoj polovini 19. vijeka pa se u tom razdoblju nastale i razlicite definicije kamate. Tako npr. N. Senior, pravdajuci kamatu, smatra da je ona nagrada za apstinenciju. Kasnije su tu teoriju naslijedile teorija cekanja, teorija psihološkog vremenskog diskonta, itd. Za J. M. Keynesa teorija kamate je usko povezana sa teorijom zaposlenosti i štednje, a kamata je, po njemu, naknada za odricanje od likvidnosti. Keynes smatra da ljudsko društvo “svoju pretjeranu naklonost poklanja upravo toj najbeskompromisnijoj instituciji covjecanstva.” Njemacki ekonomist V. Engels smatra da su zlato i srebro, kao opceprihvacena mjerila vrijednosti potpomogli kreiranju kamatnog sistema. “Ukratko receno: da je standard novcana jedinica, kapitalizam ne bi bio samo efikasniji i racionalniji vec bi djelovao i bio pošteniji. Možda su Aristotel, Mojsije, Isus i Muhammed jednostavno bili bolji monetarni teoreticari”
Neki ekonomski teoreticari posebno naglašavaju problem visine kamate. D. Ricardo npr. istice da je zakonska kamata u dugom periodu u mnogim zemljama iznosila 3 – 10 posto godišnje, ali da je u stvarnosti uvijek bila viša. K. Marks u “Kapitalu” navodi da su, i pored crkvene zabrane zakoni i sudovi slabo osiguravali zajmove pa je zbog toga bila znatno viša kamatna stopa u mnogim slucajevima. On navodi da je u razlicitim poslovima od 12 – 14 vijeka kamata iznosila od 10 – 216 posto godišnje, što je upropaštavalo tadašnje agrarno društvo, jer su “Jevreji, Lombardi, zelenaši i krvopije bili naši prvi bankari”. Problem lihvarskih kamata je aktuelan i u današnje vrijeme, mada su se metode borbe protiv tog društvenog zla modernizovale. Njemacke banke su odredile najvišu kamatnu stopu, preko koje se kreditiranje smatra lihvarenjem, u Italiji zelenaška je svaka kamata iznad 9,45 posto godišnje, itd. U tranzicijskim zemljama situacija je još teža. U Hrvatskoj je nedavno (“Vjesnik” iz decembra 2000.) Udruga za zaštitu žrtava korupcije i lihvarenja podnijela kaznenu prijavu Ministarstvu pravosuda protiv štedno kreditnih zadruga koje odobravaju kredite po kamatnoj stopi i do 10 posto mjesecno.
Pojam savremenog bankarskog sistema obuhvata sve nove oblike bankarskog poslovanja koji se javljaju u funkcij zadovoljenja potreba korisnika bankarskih usluga. “Stara banka” postepeno nestaje sa scene.
Klasican oblik bankarskog posla gubi se, tako da se kreditni odnos zamjenjuje novom ulogom banke na finansijskom tržištu. Ti procesi nazivaju se marketizacijom i sekuritizacijom u oblasti bankarstva. Sam proces je pracen snažnim razvojem tehnologije, deregulacijom i globalizacijom, kao i demografskim promjenama sa stanovišta pozicije korisnika usluga. Navedeni procesi koji se dešavaju u savremenom bankarstvu: tehnologija, globalizacija, deregulacija, sekuritizacija, demografija. dovode do dinamicnih promjena u finansijskoj strukturi i nacinu regulacije bankarskog sistema.
Prvi proces - promjene u finansijskoj strukturi narocito su intezivne u posljednjim desetljecima 20-tog vijeka, sa jakom tendencijom jacanja institucionalnih investitora kao posrednika i ucesnika na finansijskom tržištu. Snažan razvoj imaju penzioni fondovi, osiguravajuca društva i investicioni fondovi. Npr. ta ucešca u finansijskoj strukturi zemalja OECD-a su:
osiguravajuca društva 34 posto, penzioni fondovi 26 posto, investicioni fondovi 25 posto i ostali investitori 15 posto.
Procesi promjena u finansijskoj strukturi i pojacane supervizije snažno determinišu dinamiku promjena u bh. bankarstvu. U posljednje vrijeme narocito je izražen proces internacionalizacije i konglomerizacije u oblasti bankarstva.
Specificnost BH privrede u tranziciji svojinskih odnosa i prelazak na održivu ekonomiju, namece potrebu jacanja investicionog bankarstva. Snažna potpora tim procesima mogle bi biti investicione banke koje bi, kroz preuzimanje investicionih privatizacionih fondova i ulaganja u privrednu infrastrukturu, mogle biti generatori razvoja.